Zavještanje GROBOVA I KOSTIJU Štampa

Grobovi, čedo moje, grobovi i kosti čine narod.

Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada neće postati narod. Oni su sličniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja.

A
groblja su, čedo moje, tiha seoca u kojima još uvijek borave pod zemljom naši pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela naših predaka.

Narod ne čine samo oni živi na zemlji, što po njoj hode i tvore, nego i svi mrtvi, svaki na broju koji u njoj počiva. Jer bez onoga pod zemljom, čedo moje milo, onoga najneznatnijeg i bezimenog, ne bi bilo ovoga na zemlji, sada znatnog i imenitog.

Ni njivu ne čini jedna ljetina, pa ni narod ne čini jedan naraštaj.
Livadu ne čini jedan otkos, niti može uništiti jedna kosidba. što je za livadu jedan otkos, to je za narod jedna bitka ili morija.

Narod niče u talasima i pada u otkosima smrti kao trava, ali opet prorasta sve gušće zemlju i buja u novim naraštajima.

Zapamti, čedo moje, naša groblja su najsvjetliji biljezi našeg naroda i najsvetiji graničnici naše domovine.

Ako ti niko živ ne može kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja baština, potraži kosti i grobove, i mrtvi će ti istinu kazati.

 

Reč Stevana Nemanje (Stefana Nemanje — oca Simeona (1166-1196)) izgovorene na samrtničkoj postelji, koje je zapisao njegov najmlađi sin Rastko, Sveti Sava (iz knjige „Zaveštanje Stefana Nemanje”, pisca Mileta Medića)




< Prethodna   Sledeća >