Vitali ŽUČNI: Bežanija „dičnih carskih sinova“ |
![]() |
![]() |
![]() |
Napisao Vitali ŽUČNI / Fond strateške kulture | |||
Utorak, 08 mart 2016 13:51 | |||
S kraćujući front po zamisli Živojina Mišića, srpska vojska nije branila Beograd u jesen 1914, jer je na mestu granične karaule, kako to on srdito reče u polemici, ostavljajući ga 30.novembra, za kratko.
KuK soldateska tek 2. decembra krajnje bojažljivo ulazi svojim prethodnicama u opusteli grad, plašeći se srpske zasede i svoje izgibije. Međutim, to nije nimalo smetalo Austro-ugarima i njihovoj štampi da pompezno objave svetu kako su „trupe pod borbom zauzele srpsku prestonicu“, a komandant 5.armije general Frank šalje čestitku caru Franji Josipu II: „Veoma sam sretan što mogu zamoliti Vaše carsko i apostolsko i kraljevsko veličanstvo, da na dan ispunjenja 66 godina Vaše sretne vladavine, podnesem pred noge najlijepše čestitke 5.armije kao i najlijepšu vijest, da su danas Vaše trupe zauzele grad Beograd“!
G eneral Frank će organizovati i paradu u gotovo praznom gradu, iz koga je pobegao narod plašeći se terora, dok su pred kamere snimatelja bečkih, kundacima isterivani preostali stanovnici da se „obraduju“ carsko-kraljevskoj sili u svečanom defileu.
O paradi u Beogradu pisao je u Tajmsu Kraford Prajs sledeće: „Ušli su sa razvijenim zastavama i muzikom na čelu. Bilo je mnogo veselja, mnogo svetkovina i pijanki. Mađarska zastava lepršala je na kraljevom dvoru, a istovremeno se na vešalima njihalo dvanaest obešenih ljudi (odbili da pozdrave paradu!)“. Vek posle, Beograđani i dalje odbijaju da se vesele „evropskim paradama“ u svom gradu, jer pamte i vreme zla i zle učinke njine!
T oga dana kada je austro-ugarska vojska ušla u Beograd, na dvoru cara Franje Josipa II priređeno je slavlje. Ceremonijom je predviđeno da se u prisustvu zvanica pročita prigodna čestitka generala Franka, a jedan zaslužni stari general i preda ključeve Beograda.
Kada je već svečanost počela, dosetio se neko da pronađe poveći ključ i doda ga starom generalu koji se seti da ključ mora biti na jastučetu, te on u hodu smače sa prve stolice jedno jastuče srmom izvezeno, i uz burne ovacije prisutnih, predade ključ (navodno beogradski) razdraganome suverenu! Kada se stari vladar povukao u svoje odaje imao je šta i pročitati. Na jastučetu je neka dvorska dama, ko zna kada, sećajući se prijatnih trenutaka na njemu provedenih,izvezla poruku: „Sve što je lepo, kratko traje“ - kao prigodne proročke reči, jer je upravo toga 3.decembra počela srpska kontraofanziva, poznatija kao Kolubarska bitka.
S amo trinaest dana kasnije, duga zimska noć okovana ledom, pretvorila se u užas koji se zauvek pamti. Ostaci 5.armije, 32.000 ljudi koji su preživeli katastrofu u Srbiji, našlo se na obali Save, ispred srpskih pukova koji nezadrživo nadiru. U strahu i haosu beži slavna soldateska „civilizovane Evrope“, ostavljajući ne samo opljačkanu imovinu Beograđana, već i topove svoje,simbol moći i časti svake armije!
Svedok ovih događaja Kraford Prajs pisao je u Tajmsu: „Voz za vozom spuštao se na reku, pontoni su tonuli pod teretom... Topovi su bacani u Savu, vojnici su se panično međusobno tukli boreći se za mesto… Oko 440 kola ostalo je u varoši, većinom napunjenih pljačkom... Austro-ugari su opustošili dvor, muzeje, crkve, domove. Razvaljivali su stanove i odnosili sve što je imalo vrednost. Demolirali kuće i grad. Sve su zagadile primitivne horde Austro-ugarske carevine“...
O 50. godišnjici slavnih pobeda srpske vojske u tadašnjoj zajedničkoj državi, sačiniće CK SK Srbije predlog proslave, dostavljajući ga nekadašnjem štabs-feldvebelu KuK armije JOSIPU BROZU (TITO), na upoznavanje i odobrenje.
Na predlog da se napiše članak o političkom značaju i vojno-teoretskoj vrednosti bitaka na Ceru, Drini i Kolubari, BROZ je odgovorio: „Samo sa vojne tačke“! U program je ušao i rad Vojnoistorijskog instituta (pet monografija) o velikim bitkama 1914. godine. Na ovaj predlog je BROZ dao komentar: „Da, ali samo sa vojnog aspekta“, plašio se političke ocene značaja tih pobeda. Posebno je odbacio predlog da se snimi film „Kolubarska bitka“, tu je bio izričit – „ne, ovo je jako štetno“! On zna da monografije i novinarske članke čita relativno mali broj čitalaca, i to onih koji o bitkama i pobedama već ponešto i znaju, ali film i to igrani, je nešto drugo. Gleda ga velika masa ljudi, pogotovo kada se prikaže i na televiziji, što bi bilo neminovno. Poraz Austro-ugara, pa tim i Hrvata i samog JOSIPA BROZA u Velikom ratu bio je sraman, i on to nikako nije smeo tada dozvoliti, da se istina u punom obimu i sazna.
H oće li vek posle veličanstvenih pobeda, Srbi ipak najzad snimiti igrani film o Velikom ratu, ili se u učestalim „sesijama pod šljivom“ u dvorištu nadbiskupije RKC beogradske i poseti vatikanskih velikodostojnika, krije novi „cenzor“ koji će na eventualni scenario filma i dopisati — „ne, to je jako štetno“.
U decembru 1914. Srbija nije imala snage zbog gubitaka u dva prethodna rata, da na leđima potučene i razbijene carske armade prodre kroz „meki trbuh“ Austro-Ugarske, stižući do Budima ali i Alpi, a zapadni saveznici iz straha od evidentnog pomaganja ruskoj armiji u Galiciji, nisu želeli da se uključe na srpskom frontu, iako su imali raspoložive efektive za tu ofanzivu. Time bi Veliki rat znatno kraće trajao, a ukupne ljudske i materijalne žrtve u njemu bile bi mnogo manje, naročito srpske.
Prema službenim podacima koje je dala Austro-ugarska u ratu 1914. protiv Srbije i Crne Gore izbačeno je iz stroja 273.899 vojnika. Najnovijim podacima austrijskih istraživača, ukupni su austro-ugarski gubici 319.000 vojnika na srpskom frontu te 1914. godine, u Velikom ratu. Srbija je svoje pobede krvavo platila, njeni su gubici upola manji ali za nju daleko teži, jer treba da se zna da je ona tada bila jedanaest puta manja, od moćne carevine. Tokom bitaka na srpskom frontu te 1914. godine zarobili su pobednici 76.591 vojnika, podoficira i oficira, 70.000 pušaka, 86 mitraljeza, 192 topa raznih kalibara, 4.000 konja, 5 automobila, 2 aviona i 43 ratne zastave svojih neprijatelja. Nemački istoričari su posle Austro-Ugarskog kraha u Srbiji pisali: „Posle poraza Austro-Ugarske u Srbiji 1914.godine, ona više nije sposobna da samostalno porazi Srbiju“. Na preporuku najviših krugova u Beču, da izvrši samoubistvo nakon poraza svoje „kaznene ekspedicije“ u Srbiji, ponemčeni Slovenac OSKAR POTJOREK iskreno je odgovorio – „hoću, ubiću se, ali ću se ubiti tek onda kada ma koji austrijski general pobedi srpsku vojsku“!
Z a pet meseci ratovanja protiv Srba spoznao je nadmeni bečki sluga, da austro-ugarski generalštab nije dorastao srpskoj vrhovnoj komandi, da nema austro-ugarskog generala koji je sposobniji od srpskog a da je i pored pokazane volje za borbu i hrabrosti pri sudaru, austro-ugarski vojnik kvalitetno slabiji,od srpskog branioca svoje Otadžbine.
Već vek jedan, lažu hrvatski vojni istoričari o razlozima poraza na srpskom frontu u Velikom ratu, uporno okrivljuju Čehe, da nisu iskazali dovoljno odlučnosti i hrabrosti kao hrvatski, bošnjački i mađarski vojnici u „kaznenoj ekspediciji“! Pedeset godina posle ovih velikih bitaka, i sam JOSIP BROZ (TITO) u svojim delima kaže: „Bila je to starinska i neinteligentna armija. Delovala je po pravilima i formulama i umjesto da uči ljude kako da se bore, učila ih je kako da vježbaju. Snažno je odvraćala od individualne inicijative“! – nimalo ne žaleći što je bio na strani zločinačke „kaznene ekspedicije“ u Velikom ratu. Izjavljuje to u državi kojom je suvereno vladao, a koju je ipak stvorio u Velikom ratu srpski vojnik u opancima, ali sa mnogo inicijatve u oslobađanju i zemalja koje nisu bile srpske, ali se zahvaljujući volji zapadnih saveznika nađoše zajedno, sa pobedničkim srpskim narodom u novostvorenoj SHS, koja će i njemu samome biti podarena, posle Drugog svetskog rata, na lično upravljanje i vaspitavanje nepodobnih Srba, koji ga nisu demokratski birali za vladara!
V ek posle, vreme je da srpski istoričari sa mnogo inicijative krenu u bitku za istinu o Velikom ratu u srpskim zemljama, štetnoj i neprijateljskoj ulozi raznih «mesija» koji su pustošili Srbiju, za interes stranih država, religija, ideologija i interesnih grupa, koje i danas slobodno organizuju „sesije“ po Beogradu, sve nastojeći i da završe projekat odavno nazvan „održiva Srbija“ (samo ne i po meri samog srpskog naroda!).
Vreme je da sam srpski narod kreira svoj projekat održivosti, na svojoj zemlji, a da prethodno ne traži stav i mišljenje raznih dokazanih „soroš- farbanih“ kadeta i kadetkinja sa europskih studija, gde se već vek jedan, unijatskim makazama kroji mapa „održive Srbije“!
Izvor: FSK
|
Povezani tekstovi
Prevedi
Veliki rat (1914-1918)
100. god. Balkanskih ratova
Novi tekstovi
- Kantorovičevo „Veštačenje o krivici za rat 1914.“
- Propast lađe „Deligrad”
- Jovan D. Mitrović: “Kofferbesitzer” u Vojnom generalnom guvernmanu Srbija
- Dr Božica Mladenović:Toplički ustanak – Nema života bez slobode
- Ratni fotograf Miloje Igrutinović
- Za pokoj tuđe i spas svoje duše
- Vitali ŽUČNI: Bežanija „dičnih carskih sinova“
- Kuća sa dvorištem u zaseoku Izvor, opština Novo Brdo
- Šumadinac pali topa – i obara aeroplan
- Boravak na Kosovu i Metohiji - nova faza projekta OPSTANAK
- Anri Barbi: Vojska ubica (1918)
- Gijom Apoliner: Progon ćirilice i srpskog jezika
- Tain, srpski vojnički hleb – simbol i spas
- Srpski junaci na vojničkim grobljima širom sveta
- NJ.S. Patrijarh srpski Irinej posetio Bilefeldsku parohiju
- Moja Srbija - KiM
- Vrhovna komanda: Rat Srbije sa Turskom za oslobođenje [1879]
- Obraćanje državi Srbiji i srpskom narodu povodom parafiranja sporazuma u Briselu
- Duško M. Petrović: Profesovi i ak(r)ademici
Opstanak
Subota, 23 januar 2016 08:38
Dobrotvorna organizacija EUO Eparhije raško-prizrenske"MAJKA DEVET JUGOVIĆA"E. Br. 318.Januar 2016. godine Gračanica
Udruženje Srba " Nemanja"Bilefeld - |
Nedelja, 27 septembar 2009 19:20 Pomoć za samostalnost i ekonomsku nezavisnostProjekt za Kosovo i Metohiju, za Srbiju
Dragi zemljaci,Realizacija projekta OPSTANAK, koga su u decembru 2008. godine pokrenuli Udruženje Srba |
Utorak, 14 april 2015 16:24
Krajem marta 2015. god, na Kosovu i Metohiji su kao gosti humanitarne organizacije „Majka devet Jugovića“ boravili dr Zorica Kojić-Beker, Mira Jovanović, Mirko Slavnić i |